Mateja Jakšić, mlada je osoba iz Grada Karlovca koja je u sklopu programa Europske volonterske službe otputovala u Irsku.
Reci nam nešto o sebi...
Zovem se Mateja i imam 26 godina (od prije tjedan dana). Završila sam psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i od početka faksa volontirala sam na sve strane, od dječjih vrtića do KSET-a. Obožavam ljude i putovanja, Koranu, Mrežnicu i Irsku.
Kad si prvi puta čula za EVS?
Za EVS sam čula kada sam upoznala volontere u Volonterskom centru Zagreb, ali najviše sam se zainteresirala za to uz Jenni, volonterku iz Finske koju sam srela na volonterskom kampu. Kasnije sam pobliže upoznala EVS život uz Dovi, Taru, Aidu, Cédrica i Riccarda. I čini se super.
Zašto baš EVS?
U Irsku sam se zaljubila još u osnovnoj školi, kad sam vidjela njene slike u časopisu, bila je predivna, odmah sam pala. Ali nikad nisam mislila da bih ikad imala hrabrosti otići tamo živjeti. I da mi je to netko rekao pred 2 godine, da ću sama otići živjeti tamo, počela bih se smijati i pomislila kako me uopće ne poznaje. Međutim, malo po malo i evo me tu gdje jesam. EVS mi je idealan prvi korak za život u novoj zemlji. Nađeš projekt koji ti se sviđa, spremiš stvari i ideš. Ne brineš oko smještaja, prijevoza, osiguranja... Znaš da dolaziš na sigurno i među dobre ljude. Mislim, mučila sam se ja s potragom za poslom u Irskoj, ali nije baš išlo odavde. I onda sam se sjetila - hej, pa mogu na EVS. Prijavila sam se za isti projekt koji je radila Jenni, u organizaciji kojoj sam već bila. Znam ljude, znam mjesto, što mogu očekivati. Veselim jer ću biti okružena ljudima iz cijelog svijeta, a to je nešto što me čini stvarno sretnom.
Bila si u Irskoj prije?
Da. I kad sam prvi put došla tamo, osjećaj je bio kao da sam došla doma i zaključila sam da moram doći opet na duže vrijeme. Nakon toga bila sam na volonterskom kampu i osjećaj je opet bio kao da sam doma i zaključila sam da moram otići živjeti u Irsku.
Što očekuješ od EVS-a?
Očekujem puno novih prijateljstava, da ću upoznati i brojne druge udruge osim ove u koju dolazim, a to mi se trenutno čini kao idealno radno mjesto za mene. Voljela bih napisati svoj prvi projekt koji će biti namijenjen mladim ljudima i naučiti barem osnove irskog jezika. Osim toga, nadam se da ću nakon EVS-a pronaći posao ili u nekoj od tih udruga ili možda nekoj instituciji ili nešto slično.
Imaš neku poruku za mlade koji razmišljaju o EVSu?
Više za one kojima se čini nemoguće da tako negdje odu na duže vrijeme. Kada jednom kreneš volontirati i putovati, više ne možeš stati. Kreneš s malim koracima. Prvi korak može biti neka razmjena mladih na tjedan dana. Ili neki volonterski kamp tu u Hrvatskoj ili regiji. Nakon toga shvatiš koliko si narastao i budeš spreman za više i dalje. Učiš, otvaraš um, mijenjaš perspektive... Vidiš da si sam sebe zatvarao u kavez sa svojim strahovima i predrasudama. I ono što se nekad prije činilo prestrašno, postane smiješno. Vidiš koliko je kavez bezveze, makar je bio navrh brda i imao si fenomenalan pogled.
Misliš da bi mladi trebali otići van Hrvatske?
Kažem da. Trebaju otići nekad, negdje, na neko vrijeme. Ne sad u smislu bježanja iz Hrvatske, nego da upoznaju svijet. I svako bi bar jednom trebao pokušati putovati sam. Bar par dana. Jer je to jedna avantura tijekom koje zapravo valjda nikad nisi sam duže od sat vremena. Neprocjenjivo iskustvo.