Migracije stanovništva nisu ništa novo.
Čak i kada smo iz lovačko-sakupljačkih društava prešli u sjedilačka i dalje smo putovali i selili se u toplije i plodnije krajeve. Naravno, i Hrvati od stoljeća sedmog prate taj trend (jer kako bi inače iz Poljske/Irana/negdje trećeg došli u Lijepu Našu?). Niti danas nije ništa drugačije, možda samo više primjetno.
O odlasku Hrvata iz Hrvatske se priča od osnutka države, ali otkako smo dio EU čini se da mladi Hrvati imaju jedan cilj: Irsku. Razlozi odlaska su različiti; sto ljudi, sto ćudi (osim ako znate puno licemjera, onda ima i 500 ćudi), no Irska je bila toliko ljubazna i nije stavila sedmogodišnju čeličnu zabranu kao većina drugih zemalja Zapada. (Hvala Irska!)
Nedavno sam provela šest dana u irskom glavnom gradu. Nisam imala poseban razlog, dogodio se višak novaca, želja da odem negdje gdje se priča engleski, a o Irskoj i Dublinu se u hrvatskim medijima već priča nekoliko godina. Pa, zašto ne?
Iz moje perspektive amaterskog turista Dublin je divan. Dovoljno velik da se u njemu ne osjećaš zatočeno i da se negdje uvijek nešto događa, a opet dovoljno malen da je sve što je bitno relativno blizu i lako dostupno. Promet je, na moje veliko iznenađenje, relativne gustoće i još se nije dogodila neka velika gužva u rush houru da bi ljudi stajali po sat vremena (čak i u ovo vrijeme kada rade nove tračnice za tramvaje, pa je veći dio centra raskopan).
Irci su veseli, ljubazni i pričljivi. Najbolja dobrodošlica koju sam osjetila bila su tri random lokalca koji su me sažalno pogledali dok sam paradirala sa kartama Dublina većima od sebe i pitali: "Hey, are you lost? You know where you're going?" Čak i u prolazu kada se malo očešeš o nekoga možete očekivati niz 'sorry, I'm sorry, take care'. Za ljubitelje prirode imaju nekoliko predivno uređenih parkova u kojima pritisak gradske gužve (iako se ljudi voze biciklima i javnim prijevozom češće nego autima) potpuno nestaje i osjećaš se lagan kao perce s mislima na ručku ili postanku Svemira.
Ukratko, za mlade ljude Dublin je predivno iskustvo.
Vjerojatno sam zato i upoznala malu grupicu Hrvata koji su ovdje došli trbuhom za kruhom (ili iz ostalih 500 razloga). Slučajno su ostali u istom hostelu kao i ja, pa sam razgovorom s njima mogla nešto više saznati što o njima, a što o njihovim očekivanjima.
Četvero ih je, imaju između 20 - 30 godina, svaki sa različitim stupnjem obrazovanja i iz različitih dijelova Hrvatske, a povezuje ih želja za radom, zaradom i zadovoljstvo u novoj državi.
Prva djevojka je samouka slastičarka iz Lipika koja je imala vlastitu tvrtku u Zagrebu, ali kako joj je društveni život patio i nije osjećala da se njezin rad cijeni dovoljno, pronašla je sreću u Dublinu. I ondje živi i radi već mjesec i pol. Za razliku od nje, prvi Dalmatinac (je postoji i još jedan u ovoj četvorki :D) je dugo lutao i tražio Europom dok se nije nastanio u Dublinu. I on je nekoliko mjesec tamo, a radi u skladištu. Drugi Dalmatinac je završio fakultet u Splitu nedavno i tražio bijeg od negative. Njegov frend iz Bjelovara je napustio faks jer nije smatrao da mu treba kako se brzo snašao radeći sezonski po obali i to mu je više odgovaralo. Dublin je izabrao zbog više mogućnosti i "izgradnje sebe i života".
Kada sam posljednji put razgovarala s posljednjom dvojicom, tek su bili u pronalasku stana i dali su CV gdje god su stigli. Oni su stigli gotovo u isto vrijeme kao i ja, pa sam više slušala o njihovi očekivanjima i doživljaju grada.
Iako sam ja otišla drugom svrhom u Dublin, vjerojatno se popriličan broj mojih Karlovčana i drugih mladih u Hrvatskoj poistovjećuje sa ovim pričama i već se zamišljaju u nekoj od europskih metropola. Meni se Dublin svidio iz čiste turističke strane i još ne razmišljam o potpunoj promjeni života i rada u inozemstvu (ili barem ne toliko ozbiljno da bih se i odvažila na taj korak).
Htjela sam samo pružiti uvid onima koji su na korak do te odluke, da pružim iskustva ljudi koje sam upoznala tamo (a i mogla sam gledati u samo šest dana kako se dečki iz Dalmacije i Bjelovara muče s pronalaskom stana i marljivo printaju CV-e).
Za kraj evo link za dokumentarac o Hrvatima u Irskoj, a za one koji nisu oduševljeni mojim šestodnevnim iskustvom evo link za blogove ljudi koji su već nekoliko godina u Dublinu.
Za bilo kakvu odluku u životu, pa i ovako velike kao što je preseljenje u drugu državu donosite sami i sve polazi od individue. Iskustva su različita, ali ako nešto jako želite možete to i napraviti.
Au revoir!
Iva